Mig odsjaja

Poviše Špilje –  čiji stoljetni sklad i mir njezinih bića svojom prisutnošću uznemirih – a na što mi je lepet krilca i škakljanje uha, kao svojim prirodnim pravom, određenim znatiželjom i smionošću, jedan mali stvor skrenuo pozornost – prostire se Zagreb, okupan u meku i pitomu morsko-plavu boju. 

Zagreb u lišću

U tom zijevanju i sanjivom istezanju Grada, smjestilo se jezerce koje odbljeskom, kroz šuškave borove namiguje i kao da uz svo zaglušujuće tutnjanje gradske škripe, mangupski poručuje o svojoj svojeglavoj distanciranosti i mirnoći usred gužve, onako kako to samo voda može, iskonskom određenošću.

Mig vlastitosti

I iako je već smiraj, a Grad zadnjim trzajima krvotoka stišće oko života, kao kroz trepavice drveće šume ljubomorno brani Dom, slikajući požutjelim lišćem granicu, između prirodnog i mehaničkog.

Obgrljen lišćem

Napuštajući ljepotu Mora, u dva skoka poziva me put, posut ostacima dana, u nove ljepote.

Put u svojoj skrovitosti

I dok se list grane naslonio na Mjesec, a tanke niti paučine poput šećerne vate povezale uličnu svjetiljku, bijela kugla žarko obasja lakoću užurbanog leta prema gnijezdu i početku još jednog ciklusa koji se rađa.

Treptaj novog ciklusa